Hrvatski
Hrvatsko zagorje je kulturno-povijesna hrvatska regija i zasebna prirodno-zemljopisna cjelina u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske, od Zagreba je odvojeno Medvednicom, odakle mu i naziv – „za gorom“. To je pretežno brježuljkast kraj između Medvednice, Kalnika, rijeke Drave, Sutle i Save čijim se središnjim dijelom, u smjeru zapad-istok, pruža gorski niz Maceljska gora-Strahinjščica-Ivanščica-Varaždinsko topličko gorje koji dijeli Zagorje na dva dijela – sjeverno i južno. Sjeverno Zagorje dio je Varaždinske županije, a južno u cjelosti obuhvaća Krapinsko-zagorsku županiju te sjevero-zapadni dio Zagrebačke županije. Sa zapadne strane se na Zagorje preko rijeke Sutle nadovezuje Slovenska Štajerska, odnosno područja Obsotelja i Kozjanskega, dok je Maceljsko gorje odnosno Macelj hrvatsko-slovenska gora. Rijeka Drava predstavlja granicu između Hrvatskog zagorja i Međimurja. Kalnik predstavlja granicu prema Podravini, a djelomično i Prigorju.
POVIJEST
FOTO: Domagoj Blažević IZVOR: HTZ
Temeljem arheoloških nalaza moguće je zaključiti da je na području Hrvatskog zagorja, postojao organizirani život još tijekom brončanog doba odnosno za vrijeme trajanja tzv. kulture polja sa žarama. Populacija brončanog doba naseljavala je pred 3000 godina kameniti brijeg na kojem će se u srednjem vijeku stvoriti jezgra gradova i trgovišta. Najstariji tragovi naseljenosti u Zagorju potječu još iz Paleolitika. Kod Krapine su 1897. Pronađeni ostaci tzv. “krapinskog pračovjeka” iz starijeg kamenog doba. Mnoštvo keramičkih ulomaka, kameni kalup za lijevanje, brončane sjekire te tragovi nastambe ukazuju jasno da su postojali trajni oblici života na užem području grada Krapine u dalekoj prapovijesti. Nalazište pračovjeka u Krapini jedno je od najvećih europskih nalazišta.
Na naseljenost u kasnijim razdobljima, poput antike upućuju razmjerno brojna arheološka nalazišta (npr. Rimske Aquae Iasae, današnje Varaždinske Toplice), Plemenščina kod Pregrade, Mihaljekov jarek kod Krapine. Kao i ostali hrvatski krajevi i područje današnjeg Hrvatskog zagorja ulazi u ono povijesno razdoblje kada su rimljani zaokruživali svoje sjeverne posjede i utvrđivali granice Imperije na Dunavu. Krak ceste od Ptuja (Poetovio) prema Savi, čini se da je prolazio tjesnacem kod Krapine, pa se ovdje zadržalo nekoliko značajnijih arheoloških nalaza, koji govore o postojanju rimskog naselja s vojničkim u putnim servisom, kakav je bio uobičajen u cestovnom sustavu starog vijeka u krajevima koje su kontrolirali predstavnici rimskog carstva. Osim uz ceste većih prometnih vrijednosti na tragove Rimljana može se naići i uz termalne izvore i rudnike. O nazočnosti Rimljana na području Zagorja govori nam i spomenik iskopan u Loboru 1857. godine koji je smješten u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Za njega se pretpostavlja da datira od početka 3. stoljeća poslije Krista, te da je na mjestu današnjeg Lobora bila rimska naseobina.
Tijekom 13. stoljeća pa do polovice 14. stoljeća trajao je proces oblikovanja strukture naselja, koja danas čine gradove i općinska središta regije. Drugim riječima, u tom razdoblju stvorene su jezgre od kojih je na ovim prostorima krenuo povijesni, gospodarski, upravni i kulturni razvoj administrativnog područja koje se danas, 800 godina kasnije,naziva Zagorjem. Nicanje srednjovjekovnih burgova u 13. i 14. stoljeću te njihova pregradnja, inicira u vrijeme borbi s Turcima nije povukla sa sobom i jače grupiranje naseobina tj. Današnjih općinskih središta i gradova. Naime, stanovništvo je i dalje ostajalo u svojim, mahom drvenim kućama, a napuštalo ih je tek u trenucima krajnje opasnosti, dakle u vrijeme turskih navala, sklanjajući se i braneći istovremeno. Zbog toga, između ostalog, nije bilo uvjeta za formiranje većih naseobina odnosno gradskih središta. Isto tako za ostvarivanje tog procesa nedostajale su intenzivne prometne veze, trgovina i specijalizirani obrti, što su sve temeljni uvjeti za stvaranje gradskih središta. Ovisnost seljaka u odnosu na plemstvo, u pravnom smislu – oni su bili vezani za svoje prebivalište, također je onemogućavalo da se broj stanovnika u pojedinim naseobinama povećava imigracijom. To su i osnovni razlozi, što su se u to vrijeme samo tri mjesta počela oblikovati kao gradska središta, tj. Krapina, Klanjec i Varaždin. Hrvatsko zagorje u pisanim se dokumentima spominje od srednjega vijeka, a na zemljovidima je zabilježeno prvi puta u šesnaestom stoljeću. Tada je područje između Medvednice, Sutle, Drave i Kalnika bilo podijeljeno u tri županije; Varaždinsku, Hraščinsku i Zagorsku, no sve je ubrzo spojeno u jednu Varaždinsku županiju.
ZANIMLJIVOSTI
FOTO: Vedran Rihtarić, IZVOR: HTZ
• Povijesna jezgra grada Varaždina U povijesnoj ogrlici srednjoeuropskih gradova Varaždin se danas svom gostu otkriva kao rijetki urbani biser – grad sklada i prisnosti.
• Dvorac Trakošćan Rezidencijalni dvorac, koji u današnjem obliku predstavlja sačuvani ansambl romantičke parkovne i rezidencijalne arhitekture, čemu posebnu vrijednost pridaje sačuvana originalna uređenost unutrašnjih prostora.
• Lepoglavska čipka Tradicija čipkarstva primjer je kulture pogađa bit krajolika kojemu je pridodana.
• Rimske iskopine “AQUAE IASAE” – Varaždinske Toplice Specifični uvjeti tla oko izvora termalne vode, odnosno sedrene naslage, uvjetovali su dobru sačuvanost rimske arhitekture, tako da je ovaj kompleks jedan od najbolje očuvanih lokaliteta u Hrvatskoj.
• Dvorac Bežanec
• Muzej Krapinskih neandertalaca
• Dvorac Veliki Tabor
• Muzej Staro selo
Više na http://www.turizam-vzz.hr